Ukradeni pogled
„Ne, ne dolazim,
samo prolazim.
Nismo se videli dugo.
Dal' to beše čast, šinjel maslinast?“
Sjećam se jednog momka. Jedne noći ispod zvijezda koju smo proveli u nekoj istarskoj zabiti, a koja se zove gradom. Jedne noći vrućeg srpnja, jedne noći koja je trajala godinu i deset mjeseci.
Sjećam se njegova glasa. Naglaska koji se potpuno razlikovao od moga, a ujedno i potpuno stapao s mojim grubim aa?. Glasa koji mi je znao tepati najljepše priče, onakve na kojima bi i braća Grimm zavidjeli. Glasa koji bi znao urlati gore od rike lavova kada bi bio ljut. Glasa ljubavi.
Sjećam se njegova dodira. Nježnog i finog. Kada me mazio kao da glanjca fini porculan pazeći da ga slučajno ne okrzne. Prstiju nepravilnih, ali odveć preciznih. Dodira ljubavi.
Sjećam se njegova zagrljaja. Nakon nekakve bezazlene prometne nesreće. Zagrljaja možda i prečvrstog. Ali ipak zagrljaja ljubavi.
Sjećanja su zajebana stvar. Varljiva. Ne sjećam se izgleda jednog momka. Ne sjećam se njegova lica. Ne sjećam se njegove kose i vrata. Ramena i droba. Ne sjećam se njegove visine. Ne sjećam se njegovih očiju. Samo pogleda.
Da, sjećam se jednog pogleda, kratkog. Bezobrazno ukradenog. Sasvim nedavno. Jednog trenutka u nekoj zabiti u Istri, koja se zove gradom. Da, sjećanja su zajebana stvar. Varljiva.
